OSVRT NA ULTREJU U ŠPANSKOM, 14.01.2015.

U prepunoj velikoj dvorani pastoralnog centra u Španskom, gost Duhovne obnove bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika, pisac za djecu i odrasle, Božidar Prosenjak.
Pisac počima svoje svjedočenje analizom svoje nutrine. Iako je odmah pristao na moj prijedlog da nam dođe, u sebi je imao muku. Što ti Bože tražiš od mene? Zašto me zoveš u Špansko? Naša nutrina jest jedino mjesto gdje nastaju stvarne zapreke koje valja danomice svladavati. Tako sam se lijepo prepoznala u piščevu iskustvu. Iznio nam je i svoja razmišljanja o otvaranju srca, iznošenju intime svoje duše. Kaže da valja biti obazriv i odmjeriti stupanj otvaranja. Zato se u samom početku doimao vrlo suzdržan. Kako su minute prolazile, sve se više osjećalo da je uistinu “pozvan“ pa se ubrzo osjetila snažna duhovna povezanost između posjetitelja i našeg gosta.

Čitajući piščeve knjige, donekle sam upoznala njegovu dušu, znajući da uvjerljivo, nadahnuto i živo može pisati samo onaj tko ima osobno iskustvo. Ipak me duboko dirnula njegova poniznost. Potpuno svjestan da je sve od Boga, dar za pisanje i milosni trenutak u kojem se piše, snažno ali nenametljivo svjedoči da je poniznost odlika velikih ljudi. Oni znaju da je velik Bog u njima a da bi se on očitovao, valja umanjiti sebe. Čak je priznao i svoj strah. Što ću ja ovim ljudima pričati, neki možda imaju veće znanje od mene! Vel. Andrija je komentirao: to je pokazatelj da nas poštujete! Zapravo je strahopoštovanje jedini ispravan odnos naspram drugoga.Ta Božji je Duh u svakome!

Zgoda s fasciklom… Dok se vozio u automobilu, iz kombija pored njega ispada fascikl. Kombi nastavlja dalje a pisac razmišlja.Voziti kao da se nije ništa dogodilo ili reagirati. A što ako je dugogodišnji rad, muka i trud u tom fasciklu? Odlučuje trubiti da se vozač vrati, da stane. Ta reakcija izaziva nelagodu drugih vozača. Ipak je postigao da vozač kombija stane. Pisac izlazi iz svog automobila, uzima rasuti fascikl i vraća ga njegovom vlasniku. Poticaj na promišljanje. Što je obraćenje? Vratiti se natrag , promijeniti smjer i tako „uzeti ono što ti pripada“. A što nam to pripada? Isus nas je otkupio. Negdje putem izgubimo svijest o tome i živimo bez najveće vrijednosti, mira i radosti što smo Božja djeca.
Koja je zadaća svakoga od nas? Koja je moja zadaća, razmišlja pisac. Pomoći drugome da dobije ono što je i onako bilo njegovo. Samo to.
Pisac je pričao nedovršenim rečenicama. U razgovoru s njim, saznajem razlog. Kaže da je istina poput sante leda na moru. Samo je onaj dio izvan mora vidljiv. Ali pisac mora znati i što je ispod mora da bi mogao pisati. Ima povjerenje u čitatelja koji će razmišljanjem zaroniti u dubine i sam (milost Božja) otkriti i onaj dio ispod vode. Po njegovom, umjetnik treba poticati da čovjek traži i pronađe ono što želi doznati. Tako kuša silnu radost koja ga i nadalje motivira da čitav život traži Istinu. On ovako kaže djeci. Ja vas ne učim istini, samo pomažem da sami pronađete istinu u sebi. (Božji duh u nama)
Pišući Divljeg konja, djelo koje je imalo već 20 izdanja, klasiku hrvatske književnosti, obveznu lektiru u školi, zastao je i dvije godine nije mogao dalje. Mogao je on nekako završiti djelo ali se osjećao odgovoran naspram nas čitatelja kojima „duguje“ istinu. I tako, sjedi jednom pored prozora i pogled mu registrira pticu koja leti. Kako to ptica može letjeti? Negdje mora imati oslonac! Da, oslanja se o čestice zraka, i zato može letjeti. Tada je iskusio gdje je njegov oslonac. VJERA! I djelo je bilo završeno.
Ja bi najrađe citirala stotine citata iz knjige koju nazivam „Biblija u malom.“
Evo jednog o sreći koji je mene poticao da dignem glavu i gledam dalje od svojih očekivanja, svog načina razmišljanja, svojih želja. “Po sreću moraš u svoju dubinu. Ona je uvijek s tobom ali su ti um, oči i srce zauzeti travom. Stalno vučeš tu svoju glavu po tlu i ne odvajaš je od zemlje. Samo tvoj duh može uloviti sreću!“ ( Tako razmišlja Divlji konj)
Jednom je u glavi imao cijelu priču ali nije bilo moguće odmah sve zapisati. Priča je poslije samo nestala. Opet svjedočenje da je Bog Izvor s kojeg umjetnik crpi, a dar je samo posuda kojom se crpi.

Pisac puno razmišlja. Pitao se što je smisao života i dobio odgovor. Naći svoje mjesto pod suncem (prepoznati kroz život što Bog traži od nas). Jednom je u muci zavapio Bogu: „Što je roditeljstvo?“ A Bog je odgovorio: „To što živiš sada!“ To? Znači, ova muka kroz koju prolazim, ima smisla!
U promišljanju kako se u životu ponašati, svjedoči da mu je najvažnije da Bog bude njime zadovoljan. Zato nastoji oko dobrote iz ljubavi prema Bogu. To me opet potiče na drugi citat iz Divljeg Konja. U trenutku nemoći da žrtvuje svoje želje i bude u volji svoga Gospodara, čuje očev glas: „Ti i daje služiš sebi i svojim prohtjevima. To je tvoje pravo podzemlje. Nauči gledati njegove (Gospodareve) potrebe, nauči ga voljeti, udovoljiti njegovim željama pa ćeš dobiti širinu, narasti ćeš, otkriti svoja krila i kad se vineš u oblak, s visine ćeš moći drugim očima vidjeti svijet, spoznat ćeš kako je Gospodar moćan, kako mu ruka daleko seže. I tad ćeš shvatiti da se vrijedilo truditi, da nema drugih putova osim Gospodarevih, da su sve ostalo stranputice.“
Pisac često putuje. Jednom je bio s mladićima i djevojkama koji imaju teškoća s drogom. I opet pitanje: Što da im ja pričam? O svom problemu znaju više od mene. A onda je pričao o svojim, nešto drugačijim teškoćama iz doba mladenaštva. I mladi su pozorno slušali. Zaključuje da je Istina najvažnija, da drugi prepoznaju kad ste iskreni i da jedino istina može ljude motivirati na pozornost. Poticao nas je da gledamo realno trenutnu situaciju. Priznati sebi da imaš neki problem jest već iskorak prema rješenju. Jedan od mladića iz Zajednice priča da je htio ocu priznati kako uzima drogu, no otac, obuzet dnevnim brigama i poslom, nije znao prepoznati važnost trenutka. Poslije je došao u sinovu sobu ali sin više nije bio spreman na otvaranje. Valja puno više osluškivati, bit sav u službi služenja. A služenje „sluša„ što treba napraviti i omogućuje ulazak u volju Božju.
Pisac je imao i mistična iskustva, susret s Božjim anđelom koji mu je udijelio savjet koji je trebao, no još nije bio osposobljen s povjerenjem, ponizno prihvatiti takvu pomoć. I problem nije bio riješen. Za vrijeme studija u Parizu, imao je financijske teškoće i ovoga puta je poslušao savjet koji je u snu dobio, nazvao dotičnu osobu koja mu je pomogla.
Pred kraj susreta, sudionici su piscu postavljali različita pitanja što je dodatno obogatilo naše zajedništvo. Kako je sobom donio i neke od svojih knjiga, pročitala sam i par meni dragih citata, što je pobudilo interes za kupnju piščevih knjiga. Knjiga je duša piščeva. Ona otkriva njegovu nutrinu i dio bogatstva koje je umjetnik dobio, hrani i čitateljevu dušu.
Nakon što sam pročitala citat iz Šetnje sa starcem na temu Zabluda, i sama sam bila potaknuta češće raditi ispit savjesti i još češće ići na svetu ispovijed.
„Kako nastaju zablude, pita starca mlada djevojka?
Pogledaj uličnu rasvjetu. Jedno svjetlo svijetli samo do drugog svjetla a ipak je njima rasvijetljen grad.Tako je trebalo biti i sa svjetlom istine .Ali kako su mnoge svjetiljke razbijene ili su postale tako prljave da kroz njih više ne dopire svjetlo, velik je dio svijeta ostao u tami. Mi vjernici smo odgovorni za svijet u kojem živimo. Nije li Gospodin rekao. “Vi ste svjetlo svijeta!“ Zato i postoje ovakve Duhovne obnove da mognemo što češće biti „svjetlo svijeta“

Velik broj osoba , sudionika Ultreje, bio je snažno dodirnut izlaganjem našeg dragog pisca.
… Naša suradnica Ljubica Š. ovako iznosi svoje dojmove:

Lijepo je bilo slušati književnika, Božidara Prosenjaka, na duhovnoj obnovi u našoj župi. U mislima su mi ostale njegove riječi kako je odlučio činiti i činio ono što je Gospodinu najdraže, što najviše voli, čekajući što će potom biti. Te sam riječi ponijela u mislima, otkud su došle u moje srce i rodila se želja da i sama učinim isto. Počela sam razmišljati o svom ponašanju. Činim li stvari drage Gospodinu? Kako bi bilo činiti samo ono što je njemu najdraže i što bi to bilo? Činim li ja to već sada? Mogu li više i bolje?

Tu istu veče, kod kuće, uključim TV i ugledam Sikstinsku kapelu. Slike prolaze brzo, ali se malo duže zadrže na slici koju je spomenuo Božidar, kad je govorio o vlastitom nadahnuću. Bog udahnjuje Adamu duh, Božja ruka je ispružena prema njemu a njegova prema Bogu. Prsti su jedan do drugoga ali se ne dotiču. Mene je ipak dotaklo. Dotaknuo me Gospodin. Pomilovao me. Htio je da znam da ništa nije slučajno i da je On uvijek tu.

Nije bilo slučajno ni kad sam pronašla listić sa deset Božjih zapovijedi dok sam razmišljala o tome što bih ja to više i bolje mogla činiti da omilim Gospodinu.

Pitala sam Ga i On mi je dao odgovor. Zadivljena sam. Dirnuta do suza. Zahvalna. Kako me samo ljubi. Čuje me. Vidi kako se trudim, kako želim spoznati što to želi od mene, a On mi je to davno rekao. Ne treba činiti ništa novo. On me pozna i uvijek je tu. Ako i ja Njega ljubim, uvijek ću znati što trebam činiti.

…. Verica P. je jedna od suradnica koja je na Ultreju donijela potpuno otvoreno srce i zato nije ni čudo što je puna dojmova.
Ona je također upamtila zgodu s fasciklom i ovako ju doživljava.
Pisac je u uvodu, na jednom primjeru, objasnio zašto je on tu s nama i što je njegov posao u Španskom ( jer se, iako je pristao doći, u sebi opirao tom pozivu)
Primjer: Na cesti, na raskršću, jednom vozaču ispred njega je ispao registrator a da to čovjek nije primijetio. Dugo mu je trubio dok ovaj nije shvatio da treba stati.Tada je pisac izašao iz svog auta, pokupio rasute papire i registrator vratio vozaču kombija. Neki ljudi su ga podržavali u tome, drugi izražavali nestrpljivost, ali je on usprkos svemu, pomogao vratiti čovjeku ono što je njegovo.
Iz toga je izvukao pouku da je njegov posao „vratiti ljudima što je njihovo“ te mu se objasnio smisao njegovog dolaska u Špansko.
„Poravnati put u pustinji mogu i drugi ljudi – da pomognu čovjeku da se vrati na svoje „
Meni se jako svidjelo što je to ispričao, jer volim znati što motivira ljude da nešto učine ili ne učine, a posebno mi se svidjelo ovo izvorno viđenje vlastite uloge u Duhovnoj obnovi u Španskom. Njegov je zadatak da nam pomogne dobiti ono “ što je naše“ i što trebamo imati, a to je pouzdanje u Božju pomoć. To će se kasnije, u , u predavanju i vidjeti.
Zanimljivi su mi bili odgovori na razna pitanja o kojima i sama razmišljam.
Zašto se truditi, biti dobar i činiti dobro kad je toliko zla u svijetu?
Odgovor : Čaša vode u oceanu ne znači puno, ali čaša vode žednom, koji umire od žeđi….
Za vrijeme studija u Francuskoj, ostao je bez prenoćišta i s vrlo malo novca. U snu mu je došao odgovor koga treba nazvati da riješi taj problem. Kad se probudio, učinio je tako i našao povoljan smještaj.
Spoznao je da mu je Bog pomogao. Zatim je išao provjeriti da li istina da ti Bog pomaže u nevolji ako i ti pomažeš drugome u raznim nevoljama. Mjesec dana je činio drugima samo dobro i to mnogo dobra. Nakon toga su se obrušila na njega mnoga dobročinstva! Tada se u potpunosti uvjerio u Božju pomoć, te je pred tolikom Božjom ljubavlju, svesilnom moći i snagom, nestalna njegova oholost.
„Kad nešto krivo napravim – dum – dobijem po prstima, a kad puno dobrih stvari napravim – ništa! Iza toga Božji odgovor – Ja sam kralj, moji darovi su kraljevski!“
Ovaj dio mi se posebno svidio. Ostavio je na mene dubok dojam. U potpunosti vjerujem piščevu iskustvu, vjerujem na njegovu riječ, da mu je Bog u svemu i uvijek pomagao, samo ja nemam takva iskustva ili su ona nekako slaba. Zato mi je njegovo svjedočanstvo poticajno i očekujem slična iskustva u svome životu zbog potvrde da su moguća.

Koja je uloga književnika?
Da se novom naraštaju rastumače moralne vrijednosti na način da bude ljudima jasan. Taj način mora ispunjavati tri kriterija a to su : Put, Istina i Život (budući da je Isus to rekao za sebe). Pri tome:
Put je Božja Riječ!
Istina – Biblija, a za čovjeka koji nije u doticaju s Biblijom( domorodci isl. )to je način na koji se odnose prema životu. Ako štite život, onda su u Istini i na pravom putu.

„Veliki pisci više koriste gumicu nego olovku“
Osvrnuo se na modernu književnost, kritizirajući pojavu da se stalno traži nešto novo, bez uvažavanja ovih bitnih elemenata – put, istina i život. Iznio je mišljenje o Hari Poteru, jer je temeljen na laži. Tako je potvrdio da su darovi Božji poklon i da trebaju služiti u promicanju istinskih, vječnih vrijednosti.
Koji je smisao života?
Na ovo pitanje odgovorio je slikom : Čovjek upravlja jedrilicom tako da okreće jedro nastojeći uhvatiti vjetar. U našem životu, treba tako raditi i tako upravljati odlukama, da uhvatimo Božji vjetar, okrećući se prema Bogu..To je jedini ispravan smjer!
Izrekla bi i svoj stav naspram njegova izlaganja.
U početku je teško govorio, ali to nije bilo zbog treme. Naime, tremu imaju ljudi koji žarko žele nešto ispričati publici, ali se boje da će biti odbačeni ili neshvaćeni i da neće ostvariti uspjeh ili željeni učinak. Zbog straha često i ne uspijevaju u naumu, jer strah i prevelika želja za uspjehom, paraliziraju sposobnosti. Ovdje je bio suprotan slučaj. Naš gost uporno nije htio govoriti (trebalo je, govoreći ponovo proživljavati neke tragične stvari, što je teško). Osjetio je da Bog od njega traži direktno svjedočenje (a ne samo preko romana, u prispodobama) što je izazvalo „hrvanje s Bogom“ I zato mu je bilo teško, uzdisao je i hvatao zrak, ali je ipak nastavljao svoje svjedočenju za Boga. Mene je jako dirnulo, sve o čemu je pričao.

… Mirko je također dirnut i ovako razmišlja: „Meni je zapravo ljepše čitati piščeve knjige. U njima je koncentrirano sve bogatstvo koje je Bog piscu udijelio. Ali sam, promišljajući spoznao da je ovo istinsko svjedočenje za Boga koji sve daje. Naše je samo čistiti svoja srca od oholosti da u njih može Božja mudrost. Potaknuo me da više vodim brigu o čistoći srca sklonog oholosti. Također mi je posvjedočio da su nevolje blagoslov, a i moje životno iskustvo je takvo. Nakon razmišljanja, doživljavam da je jednostavnost dar Božji i da samo „veliki“ ljudi mogu biti jednostavni, jer znaju da je sve dobro od Boga a ne njihovo, pa se ne moraju praviti važni. Ponovo sam počeo čitati piščevog Divljeg konja i zadivljen sam, pun dojmova. S kim sam god pričao, ima doživljaje sa susreta. To potvrđuje nužnost ovakvih događanja. Vjernik stalno treba razmišljati, učiti, čitati, vježbati! On je učenik u Isusovoj školi. To sam doživio slušajući našeg gosta i zato sam Bogu zahvalan za ovaj susret!“
Još jednom hvala našem gostu, poznatom piscu Božidaru Prosenjaku, koji svojim darom pisanja veliča Boga, Darovatelja svakog dobra!
Posebna zahvala Gospodinu koji je preko ove Ultreje, dodirnuo mnoga srca i po ne znam koji put, pokazao koliko nas ljubi, koliko smo mu važni, koliko je zainteresiran za našu sreću, baštinu koja nam po žrtvi Isusovoj pripada. Jer „Djeca se Božja zovemo i jesmo!“ A Otac nam je … Kralj neba i zemlje!
Ivanka

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content