Proslava 45. obljetnice osnutka Kursilja

U tekstu pape Franje kursiljistima u Rimu 30.travnja 2015. u sklopu 3 europske Utreje pročitala sam rečenicu : Ako se ne pouzdate u Duha Svetoga, onda možete ići kući ( tom tekstu prethodila je upitna rečenica: Kako se pouzdati u Duha Svetoga tako snažno da bi se usudili naviještati milosrđe Božje i tamo, gdje se ono ni ne traži?)

Kad sam pročitala tu rečenicu shvatila sam zašto sam još kod kuće. Vidjela sam svoje slabe ograničene snage. Nisam mogla izaći iz onog što mogu kontrolirati. (Makar ni to nisam mogla kontrolirati. Često bi se dogodilo da sam htjela  reći dobro, činiti dobro, a činila sam suprotno. Sjetih se poslanice sv.Pavla apostola Rim 7,18-25:Znam naime  da dobro ne prebiva u meni , to jest u mojemu tijelu jer dobro koje hoću ne činim nego zlo koje ne ću, to činim. A to ne činim ja, nego grijeh koji prebiva u meni……..tko će me izbavit   iz ovog smrtnog tijela?

A onda sam došla na Sv. misu u sjemenište na Šalati na proslavu 45. Obljetnice osnutka Kursilja.

Odjednom sam vidjela nepregledno mnoštvo  ljudi. Svi su hrlili prema crkvi. U um mi je došla slika iz viđenja Ivana Evanđeliste iz Knjige otkrivenja 7,9  o nepreglednom  mnoštvu od svakog naroda i plemena i , koje istina u Knjizi otkrivenja stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, a ovo mnoštvo  također hrli …gdje susretu Jaganjcu u svetoj euharistiji. Dođoše iz svih krajeva Hrvatske, iz Hercegovine ponukani Duhom svetim da se nahrane riječju Božjom i tijelom Kristovim. Tko probudi u njima Duha svetoga?  Tko pokrenu  toliki narod. Stare, mlade  obitelji sa malom djecom? 

Kursiljo.

Ja sam upoznala Kursiljo u Španskom i na Krapnju na duhovnoj obnovi za branitelji i njihove obitelji. A gdje je toliki narod čuo o Kursilju. Zamoljena sam napisati nešto o Kursilju, a ja toliko malo o njemu znam.

Dirnuta svakom riječju predslavitelja misnog slavlja velečasnog Marka …,molitvama vjernika te završnim i pozdravnim riječima velečasnog Andrije moja je duša slavila Boga u suzama.  

Na kraju svete mise susretoh , koga prvog, nego moju premilu sestru Ivanku, aktivnu suradnicu Kursilja. Grlila sam je i plakala. Moja se duša stopila sa njenom i zahvaljivala  što mi je dao nju i sve koje je stavio u moj život da mi budu pratnja i blagoslov.Blagoslivljala i sve  križeve date njoj i meni jer sam povjerovala da su nam dati za mudrost i posvećenje. 

Poslije svete mise svi smo pozvani na zajednički ručak. Aggape.

Pomislila sam: Tko će nahraniti toliki narod.Pa da svatko dobije i jedan sendvić, puno je. Prostor od 3 kata sjemeništa, blagavaonice, stepenište sve puno. Narod vrvi sa svih strana.

Tamburaši sviraju duhovne i domoljubne pjesme.

Na stolovima sokovi, bijelo vino, kolači. Kao na najboljoj svadbi . Na ulazu  svake dvorane za blagovanje tri osobe sa paketima dijele meso , prilog, salatu i kruh. Sve toplo, sve ukusno.

Poput pčelica radilica prolaze izmjeđu stolova ljudi dobre volje. Trude se ugađati nam. Odmah pospremaju, čiste stolove. Nema nervoze, nitko nije ljut, nitko kao da nije umoran. Tko je to sve organizirao, tko je sve to pripremio?

Tko je pokrenuo toliko nevidljivih ljudi da kruže oko nas i trude se da svi budemo zadovoljni.

Bože gdje sam ja? Pa ja ničim nisam pripomogla. Grižnja savjesti. Nikada sama ( ili rijetko kad) ne kažem: Ja ću to napraviti. Uvijek strah da ne ću to dovoljno dobro napraviti. Meni, izgleda, treba samo zapovijediti: „Napravi to i to“ i ja ću napraviti. Izgleda da sam više od poslušnosi , a manje od inicijative.

Bez obzira na strah da nekoga ne razočaram uprijeti ću sve svoje snage da to napravim zbog povjerenja koje mi je dato.

Poslije ručka selimo se u veliku dvoranu za predavanje. Mladi predstavljaju program.

Uvodno izlaganje imao je don Tonći Matulić rektor na BKF, a nakon toga su slijedila svjedočanstva.

Supružnici liječnik i medicinska sestra svjedoćili su o problematičnim trudnoćama koje su pouzdanjem u Božju providnost i Božje milosrđe završile dobrim ishodom.

Gdje je izgledalo nemoguće da se dijete donese do vremena kad može preživjeti izvan maternice ustrajnošću, strpljivošću, molitvom, pouzdanjem u Božju milost i uz podršku supruga majka je donijela čak dvoje dijece  tako teškim i neizvjesnim putem da se nakon takvog iskustva i takvog ishoda promijenilo i  mišljenje liječnika glede takvih trudnoća.

Jedan branitelj je svjedočio kako je nekoliko puta zajedno sa svoji suborcima izbjegao neprijateljskim zasjedama pouzdavajući su u Božju providnost. Kako ga je Bog izbavljao iz svih nevolja, te o svom molitvenom životu u obitelji i služenju u crkvi te javnim svjedočenjem vjere u Boga. Kaže da sve što je tražio od Boga dobio  jer mu je Bog uvijek bio na prvom mjestu. 

Suradnica za rad s mladima svjedočila je o radu s mladima na Krapnju. Kako je mnogima od njih Kursiljo promijenio odnos prema životu, prema crkvi prema ishodištu svega , prema Kristu.

Kako su u Kursilju pronašli sebe, kako su ponovno radosni. Radosni na nov način. Prihvaćanju sebe i drugih oko sebe. Radost života zajedništva. Upoznavanje, traganje za vrijednošću, za identitetom.

Pronalaze utjehu nakon dugog traženja. Zbog načina na koji se sa njima radi shvaćaju da su djeca Božja i da su kao takvi neizmjerno ljubljeni. Ta spoznaja ih ispunja radošću i nadom, te tako ispunjeni prilaze jedni drugima sa zagrljajima i riječima „lijepo je što postojiš“. Uživaju u zajedničkim razgovorima, druženjima. Nikome nije nedostajao mobitel. Gledali su jedni drugima u oči i vidjeli ono što slike googla ne bi mogle pokazati, a to je: Ti me primjećuješ. Ja postojim. Ti se želiš sa mnom družiti. Ti si mi blizak. Ti si stvaran. Ti mi donosiš radost. ( malo sam sama nadodala, kao i ovo kasnije slušajući iskustvo svoje kćeri, koja kad bi se vratila sa Krapnja sva je bila kao da je došla iz neke druge dimenzije, sva puna Duha Svetog ). Sjetila sam se tolikoh mladih po kafićima, u tramvajima, na klupama u parkovima koji nikad ne gledaju jedan drugome u oči. Svi gledaju u mobitel. Iako su u grupi ili dvoje izgledaju kao da su sami. Oči im ne iskre. Oči mogu iskriti samo kad se ogledaju u drugim očima.

O koliko mladih trebaju Krapanj da otkriju tko su, odakle su, što žele, tko ih je poslao na ovaj svijet i zašto. Kamo idu. Svi se oni to pitaju. Ali tako im se malo odgovora nudi. Najčešće krivi odgovori koji ih odvedu na stranputice tragajući za smislom i zadovoljstvom. 

Otkriti da si bio u Božjoj promisli od početka svijeta, da te je Bog u dlanove svoje zapisao. Da te  voli takvog kakav jesi. Da ne moraš biti drugačiji da bi te Bog volio. Ako te i tvoji najbliži ne vole da te Otac nebeski koji je i otac i majka  neizmjerno voli. Voli baš takvog kakav jesi . Da ne moraš biti ni visok, niti mršav, ni posebno lijep da bi te volio. Da tvoje tijelo treba biti baš takvo kakvo jest i da u njemu možeš biti sretan. Da zavoliš sebe takakav kakav jesi. Da spoznaš da si ljubljen, a kad to spoznaši ti ćeš moći ljubiti i sebe i druge. 

Mnogo je tema koje danas mlade zanima. Na takvim mjestima uz pomoć svećenika ,mladih bračnih parova koji svjedoče kako su oni prošli kroz ta razdoblja sazrijevanja, iskustva starijih mladih, svjedočenja. Svi su tu da pomognu i  da se odgovori nađu, a tu je i Duh sveti neprestano prisutan zahvaljujući moliteljima koji neprestano mole dok traje duhovna obnova.

U zadnjim redovima dvorane redova bilo je puno mladih koji su prošli duhovnu obnovu za mlade na Krapnju koji su radosnim klicanjem glasno izražavali svoju prisutnost i radost.

Svjedočenje o braku i obitelji bilo je svjedočenje  o druženjima na Krapnju. Izmjeni  iskustava bračnih parova i rada u grupama dok su za djecu brinuli mladi.

O važnosti sakramenta ženidbe i darivanja  supružnika jedan drugome.O Božanskoj i ljudskoj dimenziji sakramenta ženidbe. Božanska dimenzija je nebeski dar koji nam obilato Bog podijeljuje u sakramentu ženidbe, a ljudska dimenzija su fizički i tjelesni znakovi putem kojih nam Bog priopćuje svoj dar. O različitosti muža i žene prema poslanici svetog Pavla: Muž je glava ženi kao što je i Krist glava svojem tijelu Crkvi. Kao što se Crkva pokorava Kristu, tako se i žena u svemu mora pokoravati svojemu mužu.

To tako danas čudno zvuči emancipiranoj ženi, ali poslanica Efežanima 5:23-32 treba čitati dalje: Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu.Dao je svoj život za nju.

Muž je dakle dužan voljeti svoju ženu kao vlastito tijelo.Tko voli svoju ženu sebe voli.

Nitko ne može svoje tijelo mrziti , nego ga hrani i njeguje kao i Krist svoje Tijelo,Crkvu. 

Pa zar je teško pokoravati se mužu koji za mene život svoj daje i koji me ljubi. 

To je radost i privilegija ljubiti i pokoravati se onome od koga si ljubljen. Supružnici trebaju biti jedan drugome na prvom mjestu, a onda djeca. Kad se roditelji ljube to je rajski vrt za djecu. Tu djeci ništa ne nedostaje. Jer otac koji je ljubljen i majka koja je ljubljena mogu nesebično ljubiti jer sami nisu zakinuti u ljubavi.

Ako se djeca stave na prvo mjesto uvijek se jedan od roditelja osjeća zapostavljen, suvišan, izoliran. Takav roditelj nije više sposoban nesebično ljubiti. To više nije okruženje radosti niti za djecu niti za roditelje.Tada i djeca postaju zakinuta za ljubav.

Na kraju je velečasnom Andriji , zahvaljujući kome smo svi bili tu , Stipe pročitao Ivankino pismo zahvale  za sve što čini  svojim služenjem putem Kursilja . Kursilja. koji nam omogućuje susret sa Bogom živim s kojim onda nastaju nova prijateljstva u Kristu i nudi se zajednički put za ostvarivanje Božjeg kraljestva, navještanje evanđelja. Donijeti svima Božju ljubav i iskustvo Božje ljubavi putem molitve, svjedočanstva, razgovora, druženja i prijateljstva.

Na kraju su podijeljena priznanja najaktivnijim suradnicima Kursilja, a sve je završilo slavljeničkom pjesmom koja je postala himna Kursilja „De colores“.

N.S.

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content