25.04.2018. održan je još jedan u nizu susreta po metodama Kursilja s našim Kokotičekima. Primijećeno je kako ovi osjetljivi ljudi prilično teško reagiraju na pitanje patnje, silno se rastuže na spomen Kristove muke. Stoga smo odlučili dotaknuti se i ove osjetljive teme.
Na samom početku, neumorni vlč. Leonardo Šardi nas je zamolio da se svi zajedno umirimo (Kokotičeki su inače živahni ljudeki;), i molitvom Oče naša započeli smo naš susret. Zatim je vlč. Leonardo upitao Kokotičeke što im prvo padne na pamet kad netko kaže riječ patnja. Odgovori su bili: bol, tuga, žalost, osamljenost. Potom je velečasni naglasio kako se ljudski život sastoji od radosnih i žalosnih trenutaka. Na pitanje želi li Bog da smo mi nesretni, naši Kokotičeki su spremno odgovorili „Ne“. Povlačeći pitanje Adama i Eve i prvog grijeha, vrlo im je slikovito opisao cijelu situaciju naglasivši:“Adam i Eva su smjeli papati sve što su vidjeli u vrtu. Bog im je zabranio jesti samo s jednog drveta, ali nisu Ga slušali. Tu se po prvi puta dogodilo da je čovjek bio neposlušan Bogu. A s druge strane, jedan je Čovjek u povijesti čovječanstva svojom žrtvom Bogu, za sve nas rekao „Oprosti.“ Božji ljudi kroz povijest: Mojsije, Noa, Jeremija, Izaija, Danijel molili su, svaki u svoje vrijeme da Gospodin spasi svoj narod jer je ovaj zgriješio. Bog nikad ne kažnjava kad učinimo nešto loše. Imamo sv. Ispovijed i tu nam uvijek iznova Bog oprašta.
Bog nas uvijek vodi, uz nas je i kad nas nešto boli i kad nas ne razumiju. Isus je patio, a bio je Božji Sin. Nije Mu bilo nimalo lako, čak je u jednom trenu rekao: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“ (Mt 26,39). Drugim riječima rekao je:“Bože, neću patiti!“ Ali zatim, kaže i da vjeruje Bogu i ako On ima bolji plan onda neka tako i bude. Naime, Bog je prisutan upravo tamo gdje boli. Isus nam je pokazao i svoje rane, a nije to morao, mogao ih je i maknuti. Kad mi patimo, tada pomažemo Isusu da nekoga spasi. Moja bol može pomoći drugome da uđe u Raj. A s druge strane, onome koji pati, pozvani smo pomoći, utješiti, ohrabriti, zagrliti. Nema odgovora zašto ljudi pate, ali zato uvijek možemo nekako pomoći. Sveci su itekako znali da njihova patnja nije bezveze. Kad vas nešto boli recite posve jednostavno:“Bože, pomozi mi nositi ovaj križ i pomozi mi da preko mog trpljenja bude spašena koja duša.“ Važno je znati patiti kako bi nam patnja bila na spasenje, a ne na propast. Ne proklinjati, ljutiti se itd.
Chiara Lubich je umrla kao mlada djevojka, oboljela je od karcinoma ali je odbijala uzimati morfij (sredstvo protiv bolova). Sama je rekla kako želi spasiti duše. Dakle, patnja ima smisao ako ju gledamo preko slike Isusa Krista.“
Nakon maštovitog izlaganja vlč. Leonarda pogledali smo filmić o Nicku Vujičiću (https://youtu.be/asy2-ZO99-c ), a potom je suradnica Kursilja A.S., progovorila o vlastitom podnošenju patnje u bolesti. Između ostalog rekla je kako su je njeni roditelji, praktički od njene treće godine počeli voditi doktorima zbog nekih zdravstvenih problema. Nakon dvije godine pogrešnog liječenja, otkriveno je da boluje od tumora hipofize. Operacijom u dobi od pet godina, tumor je uspješno uklonjen, nije bilo recidiva, nije bila potrebna kemoterapija, no mora trošiti četiri vrste lijekova. A specijalist koji je još uvijek prati, iako je ona sad već u nešto „starijim“ godinama, napomenuo joj je kako samo 10% ljudi s njenom dijagnozom, funkcionira ovako dobro kao ona. I nakon što je trebalo neko vrijeme da prihvati svoja ograničenja i još neka pogoršanja, u studenome 2017. joj je rečeno da boluje od išijas. Krenulo je žestoko, upala i uklještenje živca, nespavanje, suze, injekcije, tablete, šepanje,usporeni način kretanja, pobuna protiv Boga. Ukratko bila je loše na svim razinama – duhovno, psihički i fizički. Nije si mogla protumačiti kakav je to Bog, koji nakon što se cijeli život nosi s bolešću, sad još i ovo treba doživjeti. Nakon što je primijetila da neće uspjeti nositi ovaj križ, zamolila je prijatelja da je uključi svoje molitve. Nitko u to vrijeme nije znao koliko je ona loše jer je doma uporno nosila masku koju bismo mogli nazvati: „Ljudi, ja sam ok“. Na poslu isto tako, među prijateljima isto tako. Dan danas ona ne zna što je njezin prijatelj napravio, no pretpostavlja, budući da je on svećenik kako je prikazao svetu Misu. Nakon par dana uspjela se podići, prihvatiti svoju šepavost, usporenost i novu, slabiju kvalitetu života. Nedavno je utvrđeno da bi trebalo operirati kralježnicu jer dva diska izlaze iz svog ležišta, mora paziti na puno toga itd. Svojim svjedočenjem, željela je Kokotičekima reći kako je patnja u ljudskom životu neminovna. Nismo još u Raju da bismo bili pošteđeni patnje. No, ako znamo s Kime patimo, onda sve biva drukčije. Sama je prinosila patnju i bolove na razne nakane, za razne duše u potrebi i tako je sve dobilo smisao.
Nakon svjedočenja pogledali smo još kratki filmić (https://youtu.be/y9N8OXkN0Rk) gdje se i kroz prizmu beskućništva očituje patnja, ali i važnost toga da drugome ususret uvijek idemo s ljubavlju. Tada dolazi do bogatstva i ljepote susreta koji ne možemo ni zamisliti.
Ovaj izvještaj želim završiti prekrasnim riječima sv. Ivana Pavla II. koje su napisane u enciklici „Spasonosno trpljenje“: „Iz stoljeća u stoljeće, iz naraštaja u naraštaj otkriva se kako je u trpljenju skrivena osebujna snaga koja iznutra približuje čovjeka Kristu, neka osobita milost. Njoj mnogi sveci duguju svoje duboko obraćenje – poput sv. Franje Asiškog, sv. Ignacija Loyolskog i drugih. Plod takva obraćenja nije samo činjenica da čovjek otkriva spasenjsko značenje trpljenja nego nadasve to što u trpljenju postaje sasvim novim čovjekom. On kao da pronalazi novu mjeru svega svojeg života i svojeg poziva. To otkriće jest osobita potvrda duhovne veličine koja u čovjeku neusporedivo nadvisuje tijelo. I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim nesposobno, te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i djelovanje, sve se više očituje unutarnja zrelost i duhovna Veličina, što postaje potresna opomena zdravima i normalnima.
Za kraj našeg druženja, Kokotičeki su nam izrekli i svoje dojmove, koji su kao i uvijek bili vrlo maštoviti.
1.Što ti misliš o patnji?
2.Što ti najviše smeta kad se razboliš?
3.Vjeruješ li da nam Bog daje snagu da se lakše nosimo s bolestima?
4.Što želiš reći za kraj našeg druženja?
Mirko:1.Ne mislim niš. 2.Niš me ne smeta. 3.Da. 4.Oprostite, danas nisam dobre volje.
Toni Mar.:1.Patnja je za mene to kaj nesmem tipkati po mobitelu. 2.Smetalo me kad sam imal dve rupe na koljenu.3.Vjerujem. 4.Bilo je dobro.
Mateja:1.Da je loša i ne znam kaj još. 2.Smeta me to kaj šepam jer to drugi vide.3.Da. 4.Vidimo se slijedeći utorak.
Melkior:1.Sve najlošije, nebrem to u detalje, vi znate kaj mi je.2.Smeta me zbog ruku koje mi se tresu.3.Da-ako si vjernik, uzdaš se u Boga i bolest ti nije problem. 4.Svidjela mi se Anikina priča, volio bih da više misli na svoje zdravlje i na sebe i da se manje daje drugima.
Luka:1.Mislim da je to loše kad netko trpi. 2.Smeta me to kaj moram iti doktoru i kaj morat iti više put na pregled.3.Da. 4.Jako mi je lepo.
Mario:1.Mislim da kad mi patimo da pate drugi oko nas. Treba pomoći onome koji pati.2.Smeta me hunjavica i kašalj i kaj mi dugo treba da sam bolje.3.Da.4.Bilo je super i dobro.
Sanja:1.Patnje nebi smjelo biti, svi bi trebali biti sretni.2.Hoću da smo svi zdravi.3.Da.4.Vidimo se opet i opet tak nekaj lijepog napravite.
Edo:1.Ne znam. 2.Sve mi smeta, glava, grlo. 3.Da. 4.Vidimo se opet.
Toni:1.To je loše, ali ako se puno moli onda će biti bolje. 2.Operiral sam slijepo crijevo i drugi dan sam osjetil bolove i bilo mi je sve gore, pa su me operirali i moral sam biti 2tjedan u bolnici. Bilo mi je lijepo dok sam opet mogel biti na nogama. 3.Da. 4.Bilo je jako lijepo danas. Sviđa mi se dok smo svi skupa oko stola.
Dunja:1.Isto sve, rastužil me film o Nicku.2.Isto mi sve smeta, posebno kad me boli rame.3.Da. 4.Bilo je lepo i super i došla bum opet.
Vlč. Leonardo:1.Ne znam. O patnji možemo govoriti samo gledajući u Isusa koji daje smisao svakoj patnji.2.Nisam bil dugo bolestan, smeta ma kaj svi onda skaču oko mene.3.Definitivno, pogotovo to vidim po svojoj obitelji koja je unatoč svemu proživljenome, ostala vjerna Bogu. Volim reći da sam ja izmoljeno zvanje križa.4.Vidimo se opet.
Prof. Ivana: 1.Možemo gledati patnju s dvije strane. Ateistička strana gdje patnja nema smisla i kršćanska strana gdje se čovjek stopi s patnjama Isusa Krista. Patnja je jedan od puteva k Bogu. Važno je osvijestiti si da s patnjama spašavamo mnoge duše. 2.Bolovi, patnja, samoća kod poroda su mi bile teške, ali imaju smisla jer daju život novom stvorenju. 3.Definitivno da. Patnja u mojoj obitelji me oblikovala i zato sam tu gdje jesam. Kad je Bog u središtu obitelji, sve je lakše. 4.Vidimo se opet za 2tjedna i družit ćemo se s članovima udruge distrofičara i paraplegičara grada Varaždina.
Anika:1.Ružno je kad te patnja uhvati, ali uz Boga je sve lakše i sve možeš gledati iz neke druge dimenzije. 2.Smeta me bespomoćnost i to kak je rekel vlč. Leo, kaj svi skaču oko mene. Čovjek ne može ni u miru Božjem biti bolestan. 3.Da, to sam i rekla u temi. 4.Nije mi se baš nešto dalo ići sim, bila sam umorna nakon posla, ali kad sam došla kod vas, baš ste me oraspoložili i uvijek mi je lijepo s vama. Dolazit ću dokle budem mogla.
