Hvaljen Isus i Marija!
Duh Sveti koji u meni djeluje po primljenim milostima nakon tečaja, pokazuje mi da je ono što sam na tečaju doživjela i spoznala vrijedno svake minute provedene sa zajednicom protekla četiri dana. Prvi susret sa sudionicima tečaja i sam izraz njihova lica govorio mi je da su na tečaj došli s vrlo neodređenim očekivanjima, ali u svakom slučaju znatiželjno i s velikim vjerskim zanimanjem. U njima sam prepoznala i sebe kada sam prije četiri godine i sama prvi puta došla na Kursiljo – doista nisam mogla ničim pretpostaviti što će se tamo događati. Kod samog predstavljanja sudionici su nam dali do znanja da su otvoreni i spremni za nova iskustva koja će ih dalje poticati na intenzivniji odnos s Crkvom.
Kroz prvu svećeničku temu primili smo spoznaju koliko nas Bog ljubi upravo takve kakvi jesmo, sa svim našim manama i vrlinama i koliko smo zapravo vrijedni u Božjim očima. Kakve li samo spoznaje?! Pa ja sam ljubljeno Božje biće, On me stvorio, On me želio i zato jer sam željen postojim na ovom svijetu. Nitko od nas nije ovdje slučajno, a posve je nevažno tko sam ja u očima drugih, već tko sam ja u Božjim očima, očima svog Stvoritelja. Kad sam si to posvjestila još sam jače osjetila poziv za osobni odnos s Gospodinom. Tim odnosom lakše prepoznajem stvarne temelje svoga života. Tada sam, potiho u sebi, zamolila Boga da poravna moje krive puteve i pokaže mi kako dalje te da mi kao animatoru u grupi pošalje svoje riječi koje On želi da uputim drugima, a ne koje ja mislim da treba ljudima reći. Rad u mojoj grupi vođen Duhom Svetim otvorio je naša srca i razgovor za stolom započeo je neopisivom lakoćom. Moram priznati da sam se bojala hoću li znati razgovarati s ljudima kako ih ne bi svojim pristupom ili izrečenim riječima udaljila od Boga i drugih sudionika i tako naše dijeljenje doživljenog stavila u neke zacrtane okvire…. sve se to po Božjoj providnosti posložilo već nakon prve prezentacije o Drvencima, a sve moje sumnje su nestale kad sam vidjela da za stolom razgovaramo kao stari prijatelji koji se nisu imali prilike dugo susresti. Riječi su se samo nizale, a mi smo ostajali svakim razgovorom obogaćeni za prava mala svjedočanstva koja smo si međusobno dijelili.
Kad sam slijedeći dan kao domaćin dočekujući sudionike primijetila u njihovim očima sjaj, a na njihovim licima osmijeh znala sam da smo na dobrome putu. I meni je prvi dojam važan, naročito kad se nađem negdje gdje ne znam što me tamo očekuje, a još više kad ne znam što se od mene očekuje. Duh Sveti je očigledno jako zapuhao među nama… teme koje su dalje slijedile kao i svećenički nagovor pokazale su nam kako nam Krist nudi komunikaciju i da je On stvarna osoba. Kroz svjedočanstvo smo čuli kako na životnom putu čovjek nailazi na razne teškoće, naizgled nepremostive prepreke, bolesti ili gubitke voljenih osoba i da se strah i teški osjećaj neizvjesnosti i tuge dešavaju svima nama, ali i da se naše vjersko opredjeljenje upravo potvrđuje u samim zaprekama i teškoćama. Tek kada se prepustimo vodstvu Svevišnjega i tako mu se potpuno predamo sve naše suze i boli On će ublažiti. Mi samo trebamo slijediti Njegov put i biti spremni prihvaćati sve što nam se na tom putu događa. Nadalje smo čuli i kako je biti kršćanin u svojoj Crkvi i kako je Crkva mjesto susreta s Bogom. Spoznali smo i kako mi možemo biti Crkva u svojoj obitelji, na poslu, među prijateljima. Okupljanje zajednice oko Kristova stola obnavlja Crkvu i daje joj smisao i život. Sve primljene milosti drugog dana, ali i zahvalnosti za otvorenost srca svećenika i sudionika ponijeli smo sa sobom na klanjanje pred Presvetim. Uz svjetlo upaljenih svijeća šutnjom sam zahvaljivala Bogu na svemu što je do sad učinio u mome životu …. Prebiranje po mislima nastavila sam još dugo u noć sretna jer je moj Bog doista velik!!
Treći dan smo započeli Jutarnjom molitvom i svećeničkim tumačenjem Sakramenata kroz koje Krist ostaje u nama i time se nastavlja Njegovo djelovanje. Putem Duha Svetoga znakovi nam daju prisutnost onog što je božansko i nevidljivo. Sakramentima uranjamo u božje milosrđe, Sv. Ispovijedi budimo čežnju za oprostom, a time postajemo slobodni. “Ima li ičeg ljepšeg od osjećaja slobode?“ – riječi su koje nam je svećenik uputio nekoliko puta. Kako samo snažno razmišljanje i tumačenje… „Svi smo pozvani da budemo slobodni“ ponavljao je još nekoliko puta. Ta riječ SVI za mene ponovno znači da nas Bog SVE poziva k sebi pa i onda kad smo grešni i slabi. Kakve li samo poruke? Tko bi na to mogao ostati ravnodušan? Nitko! Bilo je zaista puno izrečenih misli koje su mi se urezale u srce. Jedna od takvih misli su riječi naše rektorice kako je „teško biti prorokom u svome kraju“ i izreći svoje emocije, otvoriti svoje srce pred ljudima i pustiti ih u svoju intimu. U tumačenju sakramenata svećenik nam je ukazao kako biti prorokom ne znači proricati, već proniknuti što je od Boga, a što nije od Njega u našim životima i to pokušati kroz svjedočenje prenijeti ljudima. Za mene su to bile tako snažne riječi, da su sve moje preostale sumnje kako možda nisam trebala „ogoliti„ svoju dušu pred drugima padale kao točkice s Pulcinella na kraju prezentacije o Drvencima. To je za mene bio trenutak kada sam do kraja otvorila svoje srce i pustila Boga da mi govori kroz sudionike ovog tečaja. I konačno sam Ga čula i svakom novom riječi osjećala puninu susreta. To je smisao zajednice Kursiljo – živjeti ljubav, vjeru i nadu i čuti Boga i bližnjega.
Kroz temu Produbljivanje i svjedočenje laika počinjem dublje razmišljati o radu na sebi i produbljivanju svoje vjere. Stvaranjem veze s Isusom Kristom moguće je samo onda kada prihvaćanjem sebe postižem duhovni napredak i gradim svoj unutarnji mir. U tome mi pomaže molitva, razni duhovni portali, meditacije, duhovne obnove… Ovaj svijet nam zaista mnogo toga nudi, ja samo trebam odabrati alate za postizanje svog cilja. Zato nastojim bez obzira na opterećenost ovozemaljskim obvezama na poslu ili u obitelji pronaći vremena za Onoga koji će mi dati tako potreban mir. Tako je i susret ponedjeljkom u mojoj Kursiljo zajednici dio mog rada na sebi i traženju „onog bitnog“. Kad sam ojačana svime navedenim lakše koračam kroz svakodnevne obaveze. I znam da nema toga što ja ne mogu predati svome Bogu.
Posljednji dan našeg tečaja bio je i prilika za kratki osvrt svakog od sudionika na doživljeno. Slušajući te divne ljude osjećam da sam primila nešto novo u svoje srce – njihovu živu vjeru koju samo braća u Kristu mogu međusobno podijeliti na taj način. Svi smo bili složni oko najbitnijeg, a to je da ništa ovdje primljeno nije od nas, već od Boga i da nam On daje snagu. Bez Njega bi sve bilo drugačije i teže. Zahvalno smo zajedno slavili nedjeljnu Sv. Misu kao krunu našeg rasta u vjeri.
Kursiljo tečaj za sve nas tek sada zapravo počinje, on ovdje ne završava. Promjene koje su vidljive na nama nakon ova četiri dana i životna radost koju nosimo sa sobom svojim obiteljima, vidljivi su znak Božje ljubavi u svakome od nas. Nagovori svećenika, svjedočenja laika i razgovori u grupi nešto je najljepše što sam doživjela u posljednje vrijeme. Sve će mi to ostati zauvijek duboko urezano u srce. Zato samo mogu reći hvala ti Bože na svakome od vas.
Sve vas puno volim ….
De colores
Ivana Cahun
